Moj internet dnevnik
Sretni ljudi
Blog
nedjelja, veljača 2, 2014


«BROD JE SIGURAN U LUCI NO TIME NE ISPUNJAVA SVOJU SVRHU»

 

 

Priču na ovu temu sam započela pisati jučer.

Nakon sat vremena prepravljanja jednog pasusa teksta, shvatila sam da mi ne ide i da nemam inspiraciju i da je bolje da ovu temu ostavim za neke bolje dane. Svemir je očito htio da se to ne dogodi jer mi je odmah poslao lijepu poruku.

Jutros oko 8 h probudilo me kucanje na ulaznim vratima i lajanje moga psa. Najprije sam pomislila da se radi o prosjacima no kako se kucanje nastavilo, ja sam se ustala i pitala tko je, da bih s druge strane čula poznati glas svoje prijateljice i njenog muža.

Navratili su jer su bili u blizini (žive u drugom gradu) i bilo im je glupo proći i ne javiti se.

Kako su me prethodno pokušali dobiti na mobitel na koji ja nisam odgovarala jer sam čvrsto spavala, odlučili su pokucati na moja vrata.

Moja prva reakcija je bila da pogledam oko sebe i vidim da li ih uopće želim i mogu pustiti u stan jer oduvijek sam živjela u uvjerenju da sve mora biti uredno i posloženo prije nego li ti netko uđe u prostor tvoga života. Sve što nije za tuđe oči, trebalo je biti skriveno. Sve posloženo. Jednom riječju- pod kontrolom.

Naravno da stan nije odgovarao onim mojim savršenim uvjetima no ja sam ih nakon par minuta s teškom mukom u srcu ipak pustila u stan.

Kako sam bila u laganom šoku i još mamurna od spavanja i oni su to zamijetili, zamolila sam ih ako se mogu spustiti u kafić i pričekati me na kavi, što su oni bez problema i učinili.

Nakon njihovog izlaska iz stana, ja sam se odjednom našla ljuta na sebe, ljuta što nisam oprala dva tanjura, ljuta što nisam pokupila rublje sa žice, ljuta što nisam stavila šalicu od čaja u sudoper…ljuta na cijeli svijet. Moje Niže Ja počelo je dramiti i govoriti mi kako se oni sada sigurno zgražaju i misle kako sam neuredna osoba.

Naravno da se to nije dogodilo i da smo proveli ugodnih sat i pol smijući se mojoj reakciji i čavrljajući o svakodnevnim životnim temama.

Kada sam se vratila u stan, shvatila sam da u mome životu još uvijek postoje stvari koje nisam u mogućnosti u potpunosti pokazati pa čak niti bliskim ljudima i kako još uvijek jedan dio svoga života pokušavam kontrolirati.

Shvatila sam da je moj stan moje utočište i u njem je sve ono što ne pokazujem prema van. Spoznaja da bi to netko mogao vidjeti i time otkriti i neke moje druge skrivene strane, bila mi je šokantna.

Shvatila sam da time postajem ranjiva i da gubim kontrolu nad onime što smatram da nije za tuđe oči. To je bilo nešto što drugi nisu smjeli vidjeti.

Ranjivost i potpuna otvorenost još uvijek je nešto što nisam u potpunosti integrirala u svome životu.

Danas kada sam s jednom dragom prijateljicom komentirala ovu situaciju, ona je lijepo primijetila kako je to zapravo varanje. Varanje u smislu da radimo nešto za druge a što zapravo niti ne želimo, no strah nas tjera da to ipak činimo kako ne bismo «pali» u očima drugih. Ovo je bio Ego u svom, svom sjaju!

I koliko god sam po pitanju svoga duhovnog puta otvorena i spremna govoriti o svim poteškoćama, ovo je bilo ono jedno područje koja sam «skrivala» a da toga nisam bila niti svjesna.

Možda ja i jesam neuredna osoba, možda želim biti neuredna, no pod pritiskom okoline, roditelja i uvjerenja mislim kako biti neuredan nije dobro došla osobina. I ako i postoje dani kada mi je neuredno, ne daj Bože da to netko vidi.

Da li je to i moja komforna zona?! Naravno da jest jer komforna zona je mjesto koje stvaramo u svome umu i kojim stvaramo privid sigurnosti i kontrole. I dobro je da je tako jer iz tog prostora tada lakše i smirenije djelujemo i na druge aspekte našeg života.

No kada komforna zona postaje problem? Onda kada nas taj prostor počinje gušiti i kada osjećamo da smo u njemu zarobljeni i zbog STRAHA ne želimo iz njega van.

Npr. posao koji ste voljeli i koji je u vama održavao osjećaj sigurnosti, odjednom postaje rutina i dosadan. No vi navikli na prividan osjećaj sigurnosti koji vam i dalje daje vi ostajete u njemu. Zašto kažem prividan, zato što ništa u životu ne može garantirati 100% sigurnost. Život je vječna mijena! I ono što je danas, ne mora biti i sutra.

I tako vi ostajete u svojoj komfornoj zoni polako umirući iznutra a onda i izvana, ne shvaćajući da ste si sami zatvorili vrata i da je vaša komforna zona postala vaša tamnica.

Komforne zone su samo usputne stanice. Mjesta na kojima se odmaramo dok ne osjetimo da je vrijeme za izlazak i građenje nečeg novog.

Moj izlazak iz komforne zone znači širenje krila i edukacija ljudi i u drugim državama Europe a ne samo Hrvatske. Znači i dozvolu samoj sebi da pokažem i one svoje strane koje ne želim da drugi vide jer ih JA smatram nedoličnima ili ružnima.

Zapitajte se što je vaša komforna zona?! To ne treba biti neki određeni prostor ili posao. To mogu biti i granice koje ste postavili prema okolini ili određenoj osobi, uvjerenja koja niste spremni transformirati jer smatrate da ih ne želite mijenjati iz straha da ne izgubite nekoga ili nešto.

Sjetite se da su ona samo privid i onoga trenutka kada osjetite da vas guše i da u vama stvaraju osjećaj neugode, iskoračite iz njih. Biti će to kao da ste iz mraka izašli na svjetlost. U početku će vas malo boljeti oči ali nakon toga ćete shvatiti koliko je toga lijepoga ispred vas.



sretniljudi @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 0
Brojač posjeta
50638
Index.hr
Nema zapisa.